Intervju sa Rašom Vučinićem, predsjednikom Udruženja Crnogoraca u Srbiji
I poslije toliko godina vaše borbe za očuvanje crnogorskog identiteta u Srbiji, i dalje se sporadično pojave neki koji iznose podatke iz vaše sada već, možemo reći, davne prošlosti, kada ste se izjašnjavali kao Crnogorac, ali ste izjavljivali da pripadate srpstvu u širem smislu. Kako to komentarišete?
Problem je u tome što nijesu oni ti koji otkrivaju nešto o meni, već su iz mojih izjava saznali o mojoj pubertetskoj prošlosti, iz rane mladosti, kada sam, odrastajući u Srbiji, bio izložen ekstremnoj indoktrinaciji.
Za razliku od manjih gradova naseljenih crnogorskim kolonistima, koje sistem nije primjećivao zbog skromnog uticaja na široke narodne mase, u Beogradu, đe sam ja odrastao, u vrijeme devedesetih, sistem je naročito bio koncipiran na propagandi koja se zasnivala na širenju bolesne velikosrpske ekstremističke ideologije.
Skoro da nijeste imali izbora, pa je većina nas nasjela na tu propagandu, a ja sam jedan od onih koji je završio u toj političkoj sekti.
Ali, na svu sreću, odrastanjem i obrazovanjem uspio sam da se izvučem iz tog bolesnog kola i već dugi niz godina šaljem poruku, i svojim primjerom, svim posrbljenim Crnogorcima da se vrate crnogorskoj naciji i crnogorskom identitetu.
Ali zašto samo vama neki Crnogorci zamjeraju pripadnost srpstvu, i to u ranoj mladosti, dok drugima, poput Mila Đukanovića ili Novaka Kilibarde, ti isti ne zamjeraju? Pri tome moram da napomenem da su oni živjeli ili odrastali u Crnoj Gori, a ne u Beogradu kao što ste vi.
To su uglavnom neki nebitni pojedinci koji kroz stranice društvenih mreža plasiraju, nekada tačne, a vrlo često i najčešće netačne, izmišljene citate, montirane iz srpskih medija.
Oni uglavnom ne razumiju koliku štetu stvari nanose jedinstvu crnogorskog nacionalnog korpusa, jer to su ljudi koji su neobrazovani, politički skoro nepismeni.
Za razliku od Srba, koji itekako rade na jedinstvu svog naroda, Crnogorci, zbog svoje sujete, vrlo često pribjegavaju ovakvim podmuklim metodama, ne razumijevajući uopšte koliku nam štetu, kao što sam rekao, svima zajedno nanose.
Srpski primjer nikada nećete čuti da će optužiti Milačića, Dajkovića, da ne nabrajam koliko ih ima, zato što su nekada bili Crnogorci, a danas su velikosrbi.
Naprotiv, oni će ih podržavati uvijek i na svakom koraku, u svim medijima.
I na taj način, u stvari, mi vidimo kako je rasla srpska nacionalna ideja. Oni su svom projektu pristupali vrlo precizno, marljivo i svjesno, za razliku od nas Crnogoraca.
Crnogorska elita i intelektualci potpuno drugačije razumijevaju ove stavove i tranziciju koju smo doživjeli mi koji smo bili asimilovani u Srbiji kroz ekstremnu propagandu.
Daću vam primjer. Jedan od ljudi koji je pokazao sumnju u moje djelovanje i u pozadinu svega toga jeste poznati intelektualac i borac za crnogorske nacionalne interese Ljubo Filipović, koji je o meni čak objavio jednu kolumnu u medijima, koja uopšte nije bila prijatna, ali je izazvala brojne reakcije.
On je tu, kažem, jednu ozbiljnu sumnju postavio prema meni. Međutim, već poslije prvog mog obraćanja, pisma i odgovora koje sam mu pružio na sve njegove teze, njegov odgovor je bio takav da sam dobio svu njegovu podršku.
Udruženje Crnogoraca je dobilo apsolutnu podršku za rad koji danonoćno sprovodimo u vrlo teškim uslovima, kao što svi već dobro znaju.
To je možda najbolji primjer kako postupaju oni koji razumiju te procese odrastanja ljudi u sredinama koje su bile potpuno medijski i politički zatvorene, kao što su bili Srbija i Beograd u vrijeme moje mladosti, a kako se prema tome odnose crnogorski intelektualci i crnogorska elita.
A kako takve poruke, oni koji vas pokušavaju da diskredituju, utiču na broj Crnogoraca u Srbiji?
Odlično pitanje.
Upravo je to jedan od načina na koji se destruktivno utiče na broj Crnogoraca u Srbiji, ali ne samo to.
Mnogo je grešaka bilo prilikom vođenja crnogorske nacionalne politike u Srbiji i upravo to mi pokušavamo kroz Udruženje Crnogoraca da promijenimo, prvenstveno plasirajući istinu o crnogorskoj istoriji.
Jer je to ključni faktor koji utiče na to da Crnogorci ne razumiju, u stvari, da li više postoji taj dualni identitet, da li su oni Crnogorci ili Srbi, šta se u stvari desilo.
Zato što je mnogo godina trebalo i mi smo tek skoro, praktično, počeli da saznajemo u Srbiji pravu istinu o onim najgorim i najtužnijim momentima crnogorske istorije, počev od okupacije 1918. pa nadalje.
Iz početka je to izgledalo skoro nemoguće Crnogorcima u Srbiji. To je jasno izgledalo kao potpuna laž, jer je bilo prosto nevjerovatno da se tako nešto dogodilo u Crnoj Gori.
I trebale su godine da ljudi polako shvate da je to zaista neka istina koja je dugo skrivana od njih samih.
E sada, to su momenti na koje mi svakodnevno obraćamo pažnju i iz dana u dan plasiramo jednu po jednu istinu o ključnim dijelovima crnogorske istorije.
Sigurni smo da će to upravo doprinijeti da se Crnogorci zalutali u srpsku naciju probude iz dugog velikosrpskog sna i vrate tamo đe pripadaju, a to je crnogorska nacija.
Zamolila bih vas da se vratimo na trenutak na još neke nepoznanice o vama. Pročitala sam da ste vi prvi Crnogorac u istoriji crnogorskog sporta koji je učestvovao na Zimskim olimpijskim igrama i da ste član Kluba crnogorskih olimpijaca. Možete li mi reći nešto više o tome?
Malo mi je neprijatno da govorim na tu temu, ali hvala vam što me podsjećate.
Tačno je, to je 2002. godina, Olimpijske igre u Solt Lejk Sitiju.
I ono što je interesantno jeste da sam ja tada uveliko pripadao i bio sljedbenik velikosrpske iluzije, ali sam i tada vrlo jasno pominjao i isticao da sam, prije svega, Crnogorac.
Za to postoji i dokaz, jer su bila i direktna uključenja u neke televizijske emisije. Mislim da je jedna od njih bila na televiziji Elmag, te se vrlo lako može utvrditi da sam jasno isticao da sam Crnogorac.
Nakon toga mnogi mediji istražuju i počinju da pišu i štampani i elektronski mediji u Crnoj Gori, o tome da sam prvi Crnogorac koji je ikada učestvovao na Zimskim olimpijskim igrama. Ja to nijesam znao u tom trenutku.
Nakon ovog referenduma i obnove nezavisnosti Crne Gore, pišem dopis Ministarstvu sporta i Crnogorskom olimpijskom komitetu, u kojem ih obavještavam da se moje učešće na Olimpijskim igrama pripiše državi Crnoj Gori.
Nakon toga me kontaktira Crnogorski olimpijski komitet i uključuju me u članstvo Kluba crnogorskih olimpijaca, čiji sam i danas ponosni član i aktivista.
I možda je upravo ta tema dobra prilika da se oni koji sumnjaju u moje crnogorstvo ili pokušavaju da me diskredituju zapitaju šta su oni učinili za Crnu Goru i da li su uopšte kredibilni da se bave mojom
